O nama
Zagrebalica
„Zagrebalica“ donosi autoričina sjećanja na izgubljena vremena, lokacije, ljude. Izvlači neke zaboravljene osjećaje neodvojive od događaja, ljudi…
Tekst @Silvija Šesto
Fotografije @Ana Šesto
www.anasesto.com
www.silvijasesto.com
www.semafora.com
Naruči knjige
Autorice Silvija Šesto i Ana Šesto
Zagrebalica i Potresna Zagrebalica
Želiš fotografije na svom zidu?
Sve fotografije iz knjiga i izložbi je moguće naručiti uokvirene ili bez okvira - javite se na ana.sesto@gmail.com
Imaš li ideju ili prijedlog?
Slobodno nam se javi i podijeli svoje ideje, priče fotografije o Zagrebu s nama jer ćemo ih objavljivati na našim društvenim mrežama Zagrebalice
Video Zagrebalica
U sklopu natječaja Ministarstva kulture i medija RH dobili smo potporu za izradu videa 'Zagrebalica'
Izložba 'Potresna Zagrebalica' u knjižnici Savski Gaj od 7.3. do 4.4. 2022.
Projekt
Potresna Zagrebalica
22. 3. 2020.
6:24 do jutra sam gledala film za filmom. U 4 i 30 golubovi i svrake razletjele su se blo- kom zgrada Gajeva – Zrinjevac – Hebrangova iznad dvorišta tek propupalih hortenzija. pomislih da su u svađi i prisjetih se svađe slonova i vodenih konja u zoološkom vrtu sedamdesetih, kad su slonovi porazbijali prozorska stakla na nastambi vodenih konja, surlama dižući kamenje uokolo i precizno ga bacajući prema vodenim konjima. trajalo je to dok je bilo kamenja, i svi smo te nedjelje gledali predstavu, i ne stigavši do majmuna. pokušala sam zaspati, ali nikako. zato i nisam legla na krevet iznad kojeg je u razini jastuka, na polici stajala, na podosta labilnim nogama, željezna skulptura koju sam dobila kao nagradu za jedan književni tekst. pala je baš tamo gdje mi je trebala biti glava.
6 : 24
kad je u 6 i 24 počelo, potrčala sam u sobu najmlađeg sina, bacila se na njega, a potom moja stara majka na mene. bio je to smiješan trenutak jer majka mi ima zavidnu težinu. ne mogu rekonstruirati koliko su mi oči bile otvorene ili zatvorene u tim sekundama, no misao da je to taj veliki koji sam od malena čekala i strepila od njega šetala je glavom dok se nije smirio prvi val. kako sam doselila i uredila stan neposredno prije potresa, a potres došao usred pandemije, nije se bilo teško našaliti. nakon gužvanja, treska svega staklenoga, keramičkoga i krhkoga, uključujući žardinjere s cvijećem na ormarima, s tek zalivenom zemljom dan prije, ustala sam i kao hipnotizirana gazila prema balkonu s kojeg od malena gledam tornjeve katedrale. – nema ga! – povikala sam, fotkala i stavila fotku na Fejs.
Krhotine
ubrzo je zatresao nešto slabiji i nakon priglupe panične i neutemeljene izjave prvog čovjeka grada zaduženoga za krizne situacije kako će uslijediti još jači potres, probili smo se preko nesigurna stubišta puna šute, dijelova stubišta i fasade do prizemlja. na ulici smo zatekli niz automobila uništenih dimnjacima, dovukli smo se do Zrinjevca i šetali s mnogima. počeo je padati pršić i sve je djelovalo, malo je kazati, nestvarno. 9:50 vratili smo se u stan, uzeli crne vreće za smeće i miščaflom kupili krhotine. i godinu dana poslije rekonstruiram što je bilo u toj hrpi kad shvatim da mi neki predmet nedostaje. moje dvije mjedene ptice, skulpture nagrade „Grigor Vitez” u trešnji su oštetile nagradu „Kiklop”, a skulptura nagrade „Ivan Brlić Mažuranić” razbila mi je staklo na vitrini.